Pozdrav svima! Ja sam Roman, student sam sociologije i informacijskih tehnologija na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Inače sam prilično svestran – bavim se volontiranjem u DKolektivu, aktivan sam na Erasmus+ projektima, pišem znanstvene i stručne radove (od kojih su neki već objavljeni), a uz sve to pokušavam ostati znatiželjan i otvoren prema svijetu.
Društveni atelje mi je jedno jako važno mjesto – prostor koji neprestano teži uključivanju onih koji često ostaju nevidljivi, prostor u kojem se osjeća zajedništvo i solidarnost. Za mene je to most – kroz koji ne samo da prelazimo, nego se i mijenjamo, i mi kao pojedinci i društvo oko nas. Taj proces je polagan, ali stvaran.

U DKolektiv sam zapravo došao sasvim slučajno – ili možda i ne baš tako slučajno 😊 Vidio sam objavu na Instagramu da traže stručne suradnike za aktivnosti. Tad sam bio tek na početku volontiranja i sudjelovanja u mnogim izvannastavnim aktivnostima među kojima su itekako bili Erasmus+ projekti. Ubrzo sam se prijavio i došao na prvi sastanak... i ostao do danas. Zaista sam zahvalan čitavom timu, ali posebno Mirni, Bruni i Nikici koji su me odmah srdačno prihvatili – to su ti osmijesi i brižnost koji te jednostavno vežu za neko mjesto. Dodatno, osim već spomenutih Mirne, Nikice i Brune, upoznao sam puno drugih mladih koji me inspiriraju i guraju naprijed. Svi učimo jedni od drugih – kako biti odgovorni, solidarni, aktivni. Učimo kako biti ljudi – u najljepšem smislu te riječi.

Jedno od zaista lijepih iskustava koje pamtim jest studijsko posjet Bruxellesu prošle jeseni – od 18. do 22. studenog 2024. u sklopu programa "Young Volunteers: Fostering European Values". Sudjelovao sam na jesenskom Kongresu o volontiranju, upoznao ljude iz cijele Europe, slušao njihova iskustva i podijelio svoja. Bili smo toliko različiti, ali svi nekako povezani istom energijom. Taj osjećaj – pripadnosti i otvorenosti – nešto je što nosim i danas.

Projekti koje smatram važnima za zajednicu koje DKolektiv provodi jesu primjerice projekt ALISA – Akademija za žene liderice iz civilnog društva, ovo je jedan odvažan korak u smjeru osnaživanja žena i jačanja liderskih vještina koje bi svima trebale zapravo biti od pomoći, a ne samo muškarcima. U tom smislu, fokus na autentičnost i međusobnu podršku je izrazito važan za zdravu zajednicu i socijalni kapital. Nadalje, istaknuo bih i projekt STEMpo jer spaja tehnologiju i društveni razvoj što je danas posebno važno za razvijanje potrebnih kompetencija na tržištu rada te premošćivanju mosta između STEM-a i „društvenjaka“. Tu je i projekt AMIGO, koji stvara mrežu vršnjačke podrške među djecom. Svi ti projekti imaju zajednički nazivnik: jačanje zajednice, osjećaja pripadnosti i međusobne brige. I to je, mislim, najvažnije što možemo raditi.

Najdraža aktivnost, bez razmišljanja mi je bila oslikavanje zida Šećerane s porukama o tome kakvu Europu želimo. To je bilo nešto posebno. Bio je sunčan dan, pozvao sam svoje prijatelje koji su se odvažili doći i probati nešto novo što nisu prije te smo uz podršku osječkog grafitera Armanda El-Hag Hassana napravili pravi vizualni manifest mladih. Taj zid sad stoji kao glas nas mladih i poruka budućnosti. Bilo je zabavno, kreativno, a istovremeno duboko politički i simbolično. Društveni atelje me zaista oblikovao te odgojio za budućnost. Kroz sve aktivnosti u kojima sam sudjelovao, osvijestio sam mnoge aspekte svog jastva – tko sam, kakvu ulogu imam u društvu, koliko moj angažman može utjecati na druge te zašto bih uopće trebao djelovati i biti aktivan. Počeo sam više promišljati o lokalnim socijalnim problemima, razgovarati s prijateljima o temama koje su prije bile netaknute, potičem druge da se uključe, volontiraju, ne budu pasivni. Jedino tako možemo zaista reći što mislimo glasno te preusmjeriti mišljenje u akciju, u djelovanje.

Naposljetku, istaknuo bih kako Društveni atelje nije samo mjesto – to je osjećaj. Osjećaj inkluzije, egzistencijalnog smisla i ontološke sigurnosti. To je jedno od onih rijetkih prostora koji vas ne oblikuju pukom formom izvana, već preobražavaju iznutra – kroz susrete, dijaloge, akcije i refleksije. Ta se unutarnja promjena potom tiho i postojano prelijeva na sve drugo: odnose, studij, svakodnevicu, pa i način na koji razmišljamo o svijetu i sebi u njemu. U vremenima u kojem se često gubimo u ispraznim raspravama, površnim pričama i simulacijama zajedništva, Društveni atelje podsjeća koliko je važno živjeti istinski – mišlju, djelovanjem i osjećajem. On ne poziva na puko "pričanje o dobru", već na stvaranje dobrog života u etičkoj zajednici – onoj u kojoj je mišljenje živo, a djelovanje usmjereno prema drugome. U tom duhu, trebamo se sjetiti Hegela, koji je jasno postavio kako »ništa veliko na svijetu nije postignuto bez strasti«.
I doista, ako u našem djelovanju nema strasti – one sile koja nas pokreće iznutra – tada sve ostaje na razini pukog govora. Društveni atelje me naučio upravo suprotno: da su strast i mišljenje, kada su ukorijenjeni u zajednici i otvoreni prema svijetu, pokretači istinske promjene.