Civilno društvo je prostor u kojem svakodnevno nastaju male, ali važne pobjede, a iza njih često stoje žene. Njihova snaga leži u viziji i spremnosti da ostanu autentične, bez obzira na probleme i izazove s kojima se susreću. U serijalu „Žene koje grade lokalnu zajednicu“ predstavljamo žene čiji rad u civilnom društvu ostavlja trajan trag na ljude i mjesta u kojima djeluju. Njihova predanost, znanje i empatija mijenjaju živote, često daleko od pažnje javnosti.

 

Ova priča vodi nas u Baranju, gdje Mirela Alagić, izvršna direktorica PDGI-a, dugi niz godina radi sa zajednicama, djecom i mladima, obiteljima, manjinama, ženama. Od prvih radionica u školi, preko inicijativa za poboljšanje života u ruralnim sredinama, do strateškog vođenja i razvoja organizacije - njezin je put isprepleten suradnjom, upornošću i uvjerenjem da promjene počinju tamo gdje se ljudi povežu i surađuju.

Topla i otvorena prema ljudima, ustrajna i skromna, Mirela Alagić već više od 25 godina ima važnu ulogu u razvoju lokalne zajednice i civilnog društva. Na pitanje tko je ona, Mirela jednostavna, kakva je, kaže: Ja sam prije svega majka svojoj djeci, partnerica svom suprugu, kolegica i socijalna radnica. Sve te uloge jednako me određuju.“  

„Važno mi je što sam građanka upravo ovog malog grada jer ovdje volim živjeti i raditi.“ U Baranju se doselila s nepunih šest godina, kada je njezina majka, primalja po struci, dobila posao u rodilištu koje je tada bilo otvoreno u Kneževu. „Tako sam postala Baranjka,“ kaže s osmijehom. Briga za zajednicu snažno je oblikovala njezinu životnu misiju i profesionalni angažman. „Voljela bih i želim da svima u zajednici život bude jednako dobar i ugodan. Uvijek sam u promišljanju kako može biti bolje, kako bi se zaustavili mladi i obitelji koji odlaze odavde.“

„U civilni sektor ušla sam zahvaljujući znatiželji, a ostala iz uvjerenja.“ Neposredno nakon Domovinskog rata, kao učiteljica u osnovnoj školi, Mirela je sudjelovala u radionicama za nastavnike „Učionice dobre volje“. Privukao ju je drugačiji pristup u kojem učenici sjede u krugu, a ne frontalno, u kojem se razgovara o osjećajima te se razvijaju vještine nenasilne komunikacije i dijaloga. „Te radionice su me oblikovale i dale mi važne alate, na koje se i danas oslanjam“.

Rad u zajednici je proces koji zahtijeva promišljanje, od prvog koraka kada ulaziš u zajednicu, pa do trenutka kada s ljudima zajedno radiš na konkretnim promjenama.“ Svoj put u civilnom sektoru započela je u jednoj međunarodnoj organizaciji kroz program Građanski forum koji se provodio na području Slavonije i Baranje (1997.-1998.). Radila je u timu za Baranju. „Do tada nisam razmišljala što znači ući u zajednicu koju ne poznaješ. Mislila sam - dođeš, pozdraviš ljude i dogovoriš se, ali to uopće nije tako.

„Povjerenje se gradi polako, korak po korak. Nakon rata razina povjerenja bila je niska, a mi nismo imali iskustava niti primjera kako ga graditi. Učili smo na vlastitim greškama, ali svaki mali pomak donosio je zadovoljstvo i ljudima i nama“.

 

 

„Suradnja je dvosmjerni proces, bez fige u džepu. Suradnja je nešto uzajamno.“ Od samih početaka rada u zajednici, kaže, sve se temeljilo na iskrenom partnerstvu. Iz toga razdoblja posebno pamti rad u Torjancima, gdje su postavili nekoliko pumpi za pitku vodu.

„Pitku vodu smatram osnovnim ljudskim pravom, koje bi, po meni, trebalo biti svima dostupno i besplatno,“ ističe Mirela.

„Organiziranje zajednice mi je jedno od najdražih iskustava jer vidiš konkretne pomake, vidiš kako taj rad može mijenjati živote.“ A mijenjao je i tuđe, i njezin. Nakon Građanskog foruma, Mirela je s dvadesetak kolega osnovala organizaciju Projekt građanske demokratske inicijative – P.G.D.I. (1998.). Siguran posao u školi zamijenila je neizvjesnim putem u civilnom društvu. „Sve što je PGDI danas, napravili smo svi mi zajedno,“ naglašava Mirela. Tijekom godina proveli su brojne projekte, od rješavanja lokalnih problema do obnove i pokretanja Društvenog centra u Belom Manastiru, u kojem su udruge dva desetljeća provodile programe za različite osjetljive skupine.

„Znanje mi je otvorilo nova vrata i promijenilo način na koji pomažem ljudima.“ Kroz projekte PGDI-ja posebno ju je oblikovao rad s udomiteljskim obiteljima i djecom u alternativnoj skrbi. Uvid u njihove velike i složene potrebe potaknuo ju je da nastavi formalno obrazovanje - upisala je i završila studij socijalnog rada kako bi tu djecu mogla bolje razumjeti i kvalitetnije ih podržati. Tu vrijednost znanja i obrazovanja nastoji prenijeti i na njih.

„Obrazovanje je temelj samostalnog života djece i mladih. Najveća mi je nagrada kada vidim da mladi i danas rado dolaze kod nas, da nam se obraćaju za savjet i pomoć te se ne boje napraviti korake prema samostalnom životu.“ Neki su završili škole za koje nisu vjerovali da mogu, neki su osnovali vlastite obitelji, a neki su se odvažili kupiti svoje kuće.

„Važno mi je kakav trag ostavljamo na druge. Razgovor nije jednosmjeran proces – međusobno utječemo jedni na druge.“ Mirela vjeruje da se većina stvari može riješiti otvorenom komunikacijom i njegovanjem dobrih odnosa. Najveći uzori u tome bili su joj majka i baka. Majka joj je bila primjer snage i predanosti, školovala se uz troje djece i posao. Od nje je naučila važnost obrazovanja i brige za druge. Baka ju je naučila poštovanju i lijepom načinu razgovora, iako sama nije pohađala školu.

 

 

„Vjerujem da rad u udrugama može pomoći ženama da steknu samopouzdanje i otkriju vlastite snage.“ Tijekom dugogodišnjeg rada u civilnom sektoru, Mirela se rijetko susretala s predrasudama prema njoj kao ženi na vodećoj poziciji, ali bilo je trenutaka koja su je potaknula na promišljanje o današnjoj poziciji žena u društvu. U svom radu, posebno je ponosna na žene koje su kroz projekte PGDI-ja isprobale nove uloge, uskladile posao i obitelj te nastavile raditi u udruzi ili su pronašle nove prilike. „Ulažem puno svog vremena u podršku i slušanje jer vjerujem da to mijenja živote.“

Kada razmišlja o budućnosti brine je što novih društvenih inicijativa na području Branje gotovo da nema. „Ne vjerujem da su nestali problemi, nego kao da nema poticajnog okruženja.“ Vjeruje da bi mladima, osobito iz alternativne skrbi, trebalo pružiti snažniju podršku na putu prema samostalnosti (npr. poticajnim zakonodavnim okvirom). Željela bi vidjeti i više žena na pozicijama moći i odgovornosti.

„Uspjeh mjeriš životima koje si dotaknuo. Uspjeh je raditi ono što voliš i vjerovati u to što radiš.“  Rad u civilnom sektoru ju je očvrsnuo, naučio strpljenju, upornosti i prilagodljivosti, pružio joj puno više prilika nego da je ostala raditi u školi, od osobnog učenja i rasta do mogućnosti da svojim radom utječe na druge.

 

Vjeruj da možeš više nego što misliš, i pokušaj, jer bez pokušaja nema promjene.

Ako u nečemu ne uspiješ, i to je vrijedno iskustvo jer život je stalno učenje.

Borite se za sebe i usudite se sudjelovati u društvenim procesima!

 

Pratite nas i sljedećeg mjeseca, kada donosimo novu priču!

Projekt ALISA je nastao kao odgovor na nedovoljno prepoznavanje uloge i potencijala žena u razvoju demokracije, ljudskih prava, osnaživanju ranjivih skupina i izgradnji uključivog društva. Kroz projekt smo željeli doprinijeti jačanju kapaciteta žena liderica za autentično vođenje organizacija i inicijativa, stvaranju novih mreža podrške među ženama te boljem prepoznavanju uloge žena iz OCD-a u razvoju i oporavku zajednice.

Kroz strateški usmjerenu i sveobuhvatnu podršku koja obuhvaća edukaciju, povezivanje i razmjenu žena te istraživanje i razvoj novih alata i metoda rada, projekt je omogućio ženama kvalitetnije vodstvo i snažniji organizacijski utjecaj.

 

Projekt ALISA je financiran kroz PROTEUS | Transatlantic Foundation I German Marshall Fund

---

Co-funded by the European Union. Views and opinions expressed are however those of the author(s) only and do not necessarily reflect those of the European Union or the European Education and Culture Executive Agency. Neither the European Union nor the granting authority can be held responsible for them.