Civilno društvo u istočnoj Hrvatskoj u velikoj je mjeri ispisano pričama žena koje su unijele toplinu, strpljenje i viziju u zajednice obilježene ratom i ratnim stradavanjem. Jedna od njih je Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar i aktivistica, koja već gotovo tri desetljeća svojom ustrajnošću i posvećenim djelovanjem na izgradnji mira, povezuje ljude i otvara prostor za dijalog.

U društvu s Dijanom sve izgleda lakše. Nasmijana i vedra, uvijek aktivna i uključena, svojim optimizmom ulijeva povjerenje da su promjene moguće. Mnogi je pamte po toplini i ljudskosti koju nosi u sebi.

"Uvijek sam vjerovala da promjene počinju u lokalnoj zajednici, malim koracima, u svakodnevnim susretima i razgovoru s ljudima.“

Dijanin ulazak u civilno društvo dogodio se 1997. godine kroz program jedne međunarodne organizacije koja je tada djelovala na ratom zahvaćenom području istočne Hrvatske. Prijavila se slučajno. Muž je na radiju čuo oglas, a ona, znatiželjna kakva je, rekla mu je: „Pa javi se ti! Kad nije htio, otišla sam ja. I prošla.“ Među 80 kandidata, izabrana je za rad na razvoju zajednice i lokalne demokracije. „Nikad nisam planirala raditi u civilnom sektoru…ali osjećaj bespomoćnosti nakon rata potaknuo me da nađem način kako pomoći sebi i doprinijeti zajednici. Kad se pojavila prilika, prihvatila sam je kao izazov i put u nepoznato. I evo…tu sam već 25 godina.“

„Naučila sam da promjena počinje od pojedinca. Ako nisi u miru sa sobom, teško možeš graditi mir u zajednici.“

Prvi radni zadaci bili su susreti s ljudima koji su se vraćali u porušene domove, okupljanje i razgovori između pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti. Iako bez prethodnog iskustva, brzo je prepoznala vrijednost direktnog rada s ljudima: „Privuklo me što ćemo raditi i s Hrvatima i Srbima, povratnicima, sa svima u zajednici. Za mene je to bio izazov i prilika da se ponovno uspostavi komunikacija među ljudima jer…u to vrijeme barijere među ljudima su bile ogromne. Tražila sam kako pomoći i zajednici i sebi, jer pomirenje nije bilo samo društvena, nego i moja osobna potreba. Tu sam osjetila da mogu nešto napraviti, da nisam samo promatrač.“ Taj početak oblikovao ju je, osobno i profesionalno. Učila je na vlastitim uspjesima i pogreškama i otvarala put prema novim suradnjama i prijateljstvima.

„Moj način aktivizma je graditi dijalog, tražiti zajedničko rješenje i otvarati prostor za druge."

Dijana nije aktivistica koja organizira prosvjede i nosi transparente. Za sebe kaže: "Nije mi prirodno izlaziti na ulice.“. Za Dijanu je aktivizam direktan rad s ljudima u zajednici, komunikacija i uvažavanje drugoga kroz dijalog.

„ Sve što radim, radim cijelim bićem.“

Vrlo brzo Dijana je shvatila da posao u civilnom društvu nije samo posao, nego način života. Nakon završetka međunarodnog programa, s kolegama je osnovala lokalnu organizaciju Projekt građanske demokratske inicijative - P.G.D.I, a kasnije i Europski dom Vukovar, gdje je i danas angažirana. Rad u Vukovaru nosio je brojne prepreke: nisku razinu povjerenja, predrasude prema udrugama, pa i nedostatak podrške institucijama. Prisjeća se: „U početku su me dočekivali s podsmijehom i s riječima - „evo naša mirovnjakinja“, i dalje nastavlja „Trebalo je puno strpljenja da se to promijeni.“ Dijana se s tim nosila upornošću, humorom i vjerom da osobni primjer vrijedi najviše: „Bilo je teško objasniti što udruge zaista rade. Ljudi su mislili da samo uzimamo donacije. Trebalo je stalno iznova dokazivati ​​da smo ozbiljni, odgovorni i dosljedni.“ S vremenom su stigli i pomaci, od prvih prostora za rad udruge, preko uspostave novih inicijativa i projekata, do otvaranja dijaloga među podijeljenim skupinama. Polako, kroz konkretne projekte, vrata su se počela otvarati.  

Dok je zajednica često reagirala s nepovjerenjem, u obitelji je imala veliku podršku, ali i brigu, o čemu Dijana danas govori nježno i s osmijehom: „Čak je i moj otac mislio da od rada u civilnom društvu nema kruha. Govorio mi je: dijete drago, pa ti ćeš gladovati.“ Danas, četvrt stoljeća kasnije, ne samo da od toga živi, nego svojim radom pokazuje koliko jedna osoba, kada vjeruje u ono što radi, može doprinositi pozitivnim pomacima u zajednici.

"U Vukovaru su se kroz godine postigli veliki pomaci. Ljudi danas komuniciraju, djeca zajedno pohađaju škole, a otvoren je i prostor za suradnju. To nije došlo samo od državnih institucija, nego i zahvaljujući dugogodišnjem radu udruga i ljudi iz zajednice."

Kako je i sama bila dio procesa obnove vukovarske zajednice, Dijana vjeruje da su upravo udruge kroz različite susrete i programe neformalnog obrazovanja, stvarale prostor za ponovno međusobno povjerenje. Posebno je ponosna na doprinos Europskog doma Vukovar u procesima koji su usmjereni na rad s mladima u području neformalnog obrazovanja i stvaranju zajedničkih programa za djecu i mlade.

„Žene su često bile te koje su povlačile stvari naprijed, s više odgovornosti i pažnje za detalje.“

Kao najveći izvor podrške i inspiracije spominje žene iz lokalne zajednice koje su pokazale hrabrost i vodstvo u najtežim vremenima - kolegice i suradnice koje su joj bile podrška i s kojima je gradila organizacije. Dijana ističe „Moji uzori bile su žene koje su znale kako nositi teret, a opet zadržati toplinu i ljudskost.“ Dalje nastavlja: Naučile su me da je svaka osoba važna i da dijalog uvijek ima smisla.“

„Odnosi i veze s ljudima, upravo to je ono što mi je najljepše u civilnom društvu.“

Uskladiti privatno i poslovno za Dijanu nije bilo jednostavno. Posao u civilnom društvu rijetko završava u četiri poslijepodne, a često se nastavlja u večernjim satima ili vikendom. Roditelji, suprug, djeca - svi oni su joj svojim razumijevanjem i podrškom omogućili da radi ono što voli i u što vjeruje. Danas joj je najteže, u maloj sredini, pronaći nove ljude koji se žele angažirati u udruzi. Premda joj je to nekada uistinu teško, ističe da je nju osobno rad u civilnom društvu duboko oplemenio i pozitivno oblikovao.  

"Mir nije samo odsutstvo rata. To je proces koji treba stalno obnavljati i prenositi generacijama koje dolaze."

Kada razmišlja o budućnosti, Dijana ističe da i dalje postoji snažna potreba čuvati i njegovati kulturu mira, osobito među mladima. Brine je što se u posljednje vrijeme diljem svijeta ponovno širi retorika sukoba i podjela. Za zajednicu u kojoj živi i radi, Dijana priželjkuje društveni centar u kojem će udruge imati prostor za suradnju i razvoj. O sebi u budućnosti kaže: „Ja osobno, vidim sebe i u mirovini angažiranu u zajednici. To je postalo nerazdvojni dio mog identiteta.“

„Uspjeh je biti cjelovita osoba - imati obitelj, posao koji voliš, priznanje u zajednici i osjećaj da doprinosiš.“ Za Dijanu uspjeh nije samo profesionalno postignuće, već osjećaj cjelovitosti - ispreplitanje obitelji, posla, rada u zajednici, uvjerenje da se može živjeti od onoga što voliš, a još je veći uspjeh ako ostane i trag.

Vjerujem da svatko od nas može djelovati ako je u skladu sa sobom. Važno je biti svoj i slijediti vlastitu intuiciju. Ne možemo ispunjavati tuđe snove, ali možemo ostvarivati svoje. Možemo djelovati tako da naše odluke i vizije mijenjaju zajednicu i dodiruju ljude oko nas.

 

 

 

Projekt ALISA je nastao kao odgovor na nedovoljno prepoznavanje uloge i potencijala žena u razvoju demokracije, ljudskih prava, osnaživanju ranjivih skupina i izgradnji uključivog društva. Kroz projekt smo željeli doprinijeti jačanju kapaciteta žena liderica za autentično vođenje organizacija i inicijativa, stvaranju novih mreža podrške među ženama te boljem prepoznavanju uloge žena iz OCD-a u razvoju i oporavku zajednice.

Kroz strateški usmjerenu i sveobuhvatnu podršku koja obuhvaća edukaciju, povezivanje i razmjenu žena te istraživanje i razvoj novih alata i metoda rada, projekt je omogućio ženama kvalitetnije vodstvo i snažniji organizacijski utjecaj.

 

Projekt ALISA je financiran kroz PROTEUS | Transatlantic Foundation I German Marshall Fund

---

Co-funded by the European Union. Views and opinions expressed are however those of the author(s) only and do not necessarily reflect those of the European Union or the European Education and Culture Executive Agency. Neither the European Union nor the granting authority can be held responsible for them.