Ja sam Deni Steinbruckner, 24 godišnji grafički dizajner i digitalni marketer iz okolice Osijeka. U svom profesionalnom, ali i privatnom životu, najviše me ispunjava kreativnost, boravak u prirodi i rad koji ima stvarni, opipljivi učinak na zajednicu. Zato me Društveni Atelje toliko privukao. Njihov rad vidim kao jedinstven ne samo da stvarate “sigurno mjesto” gdje svatko može biti svoj, što je danas nevjerojatno važno, već idete i korak dalje. Oni ljude aktivno podučavaju kako da postanu pokretači promjena u svojoj okolini. Bile male ili velike promjene obje su jednako važne.

Sve je krenulo 2024. godine kada sam odlučio volontirati preko Europskih snaga solidarnosti. Iako je uobičajena ideja tog programa odlazak u drugu državu EU, ja sam donio malo drugačiju odluku: odlučio sam ostati ovdje, u Osijeku, volontirajući u PRONI Centru za socijalno podučavanje. Bio sam siguran da baš tu, u svojoj zajednici, mogu napraviti najveću promjenu. I upravo me taj angažman prirodno doveo do DKolektiva. Sjećam se da prva osoba koju sam tamo upoznao bio Nikica. Svatko tko poznaje Nikicu zna da je on osoba koja svakoga može potaknuti da se aktivira...ili, bolje rečeno, “natjerati” u najpozitivnijem smislu te riječi! Ali šalu na stranu, upravo je to bilo to. Kad dođete na mjesto gdje vas dočekaju motivirani, mladi ljudi, spremni da vas saslušaju i prihvate vašu ideju – naravno da ćete se tamo uvijek vraćati. To je bio moj prvi dojam i zato sam ostao.

Izdvojio bih jedan trenutak koji mi je bio ključan. Bio sam pozvan da sudjelujem u kreiranju Programa za mlade OBŽ. Moram priznati, osjećao sam ogroman “imposter sindrom”. Sjedio sam tamo i mislio si kako sam okružen puno iskusnijim i školovanijim ljudima i da ja tu jednostavno ne pripadam. Ali preokret se dogodio kad sam počeo iznositi svoje ideje i vidio da ih ljudi ne samo slušaju, nego i prihvaćaju. Većina mojih prijedloga je ušla u program. Taj osjećaj potvrde da tvoj glas vrijedi bez obzira na godine ili formalno iskustvo bio je nezaboravan. A što se tiče poznanstava, naravno. Tamo sam upoznao jednu vrlo zanimljivu djevojku s panela. Marion, vjerujem da nju poznajete. Još smo se više zbližili na Erasmusu u Belom Manastiru. Ima ih još naravno.

Rekao bih da je to TALE platforma, a pogotovo radionica vezana uz nju na kojoj sam      sudjelovao. Tamo sam vidio (ili “čuo”) toliko divnih, inspirativnih priča od mladih.To je za mene bilo jedinstveno iskustvo jer se tamo ranjivost mladih pokazuje na jedan vrlo ljudski način. U današnje vrijeme, kada smo svi preplavljeni sadržajem, stati i poslušati stvarno iskustvo mlade osobe, koja se možda osjeća ranjivo ili nepovoljno, zlata vrijedi. To je za zajednicu ključno jer gradi empatiju. Daje glas onima koji ga inače nemaju i osnažuje ih da njihova priča postane alat za razumijevanje i promjenu.

Rekao bih da je Društveni Atelje jedno rijetko mjesto gdje vlada istinska empatija i motivacija za bolje sutra, a to je nešto što je u današnje vrijeme neprocjenjivo. Upravo je takvo okruženje na mene najviše utjecalo. Pomoglo mi je da izgradim samopouzdanje i da shvatim kako moje ideje i moj glas imaju težinu. Spoznao sam koliko zapravo imam za reći. Moja poruka za kraj je zato jednostavna: empatija je zaista divna stvar. Ona je pokretač koji nas spaja. Zato je važno da je njegujemo i da uvijek, ali uvijek, budemo svoji.

Foto: @jeki_inja