Volimo kada nam se jave naši volonteri Europskih snaga solidarnosti iz mjesta u koje su otišli dugoročno volontirati. Jedna od njih je Patricia Orolić, volonterka koja je otišla volontirati za organizaciju Europe4Youth u Krakow u Poljskoj. 

Njezino iskustvo u formi dnevnika prenosimo u nastavku: 

Dragi dnevniče,

trenutno je sredina 12. mjeseca i moje se volontiranje bliži kraju.

Ah... sad vidim da sam ti zadnji put pisala u prvom mjesecu prije nego ću doći ovdje.

Ok, brzi sažetak godine - kao što znaš, u prvom mjesecu sam potvrdila svoje sudjelovanje na projektu Europskih snaga solidarnosti (ESS) u Poljskoj, u Krakowu. Nakon završetka faksa sam još malo htjela istražiti  mogućnosti i kao jedna od njih bila je da volontiram. Naravno da sam bila skeptična oko činjenice da idem u inozemstvo, u stranu zemlju za "džabe" - kad su mi rekli da je sve pokriveno nisam im vjerovala. No, spoiler alert: istina je.
Za projekt sam se odlučila za nevladinu organizaciju Europe4Youth jer mi se sviđala ideja suživota u interkulturalnom okruženju, organiziranje događaja za mlade, kao i rad u centru za mlade. Poslala sam im životopis i motivacijsko pismo. Pozvali su me na intervju. Nakon intervjua su mi poslali mail da sam primljena.

Veljača je i stižem u Krakow. Naravno da pada kiša, jer uvijek pada kiša (čak i dok ovo pišem!). I tu učim prve stvari o Poljskoj i Poljacima – kao prvo, uvijek imaj kišobran sa sobom i kao drugo, Poljaci će se žaliti na vrijeme, kakvo god da ono bilo.
No, to nije jedini kulturalni šok koji sam tu doživjela, zapravo, jedan od mnogih, recimo njih 50.
Kad to spomenem uvijek se sjetim mojih prvih par puta u kafiću. Sjela bih za stol i čekala konobara da me posluži kako to inače i bude. Nakon nekog vremena bih otišla provjeriti do šanka što se događa i vidjela da konobar normalno radi svoj posao. Vratila sam se na mjesto jer sam mislila da je u gužvi. Nakon još nekog vremena sam shvatila da mogu čekati do sutra jer nemaju konobare koji ćete poslužiti, nego naručuješ za šankom i sam si nosiš piće.

Krakow me iznenadio ne samo kulturalnim razlikama nego i brojim legendama i mitovima. Na primjer, Lajkonik, zaštitni znak Krakowa, je zapravo psina koju su izveli poljski splavari na ostatak stanovnika grada Krakowa nakon invazije Tatara u 13. stoljeću.

Mislim da je ključna fraza ovog dnevničkog zapisa: iznenađena sam. Jer iduće što ću ti reći je o mojim cimerima.

Kroz volontiranje sam naučila stvari o sebi, ali i neke korisne životne trikove zahvaljujući mojim cimerima. Na primjer, sada znam različite načine na koje mogu spremiti tjesteninu što je prednosti suživota s Talijanima; kako biti bolji domaćin, zahvaljujući gostoljubivim cimericama iz Gruzije; Francuskinja me naučila kako biti direktna, Slovenac nas je upoznao s improvizacijskim kazalištem i oduševio svojom izvedbom; i na kraju, naučila sam da se mogu ustati u 6 ujutro bez alarma – alarm je u ovom slučaju poziv cimerice Španjolke koja se vraća iz izlaska i zaboravila je ključ od stana.

Naaravno, bilo je i padova - ne onih fizičkih (thankfully), nego metaforičkih - život sa 5 ljudi iz različitih kultura zna biti izazovan, reći ću ti da smo se najviše svađali oko suđa u sudoperu, no uspjeli smo uspostaviti sistem koji nam svima odgovara i reći ću onu cheesy stvar, ali komunikacija je ključ. Bilo je i onih padova kad organiziraš događaj i nitko se ne pojavi. Ili onaj put kad sam tek došla u novi grad i izgubila se u centru, bez baterije na mobitelu i bez znanja poljskog. No sve to je manje bitno kad znaš da na kraju dana, sve je ispalo dobro.

Imam još nešto manje od mjesec dana do kraja projekta i pokušat ću carpe diem svaki trenutak!

Do idućeg puta kad se sjetim da imam dnevnik (sori),

Patricia
 

Ako želiš čuti još ovakvih priča, pogledaj OVAJ KANAL jer sam tamo izbacila 5 intervjua s prijašnjim ESS volonterima koji su bili od Poljske, Bugarske pa sve do Lijepe naše.